O DELU
• Saša Radojčić / Život od pesme
Saša Radojčić
Žena od pesme
Svirač na vlati trave
U naše vreme, koje sa jedne strane postavlja zahtev za specijalizacijom
u svim područjima, a sa druge podržava diletantsku lakoću u zaključivanju,
sve ređi i utoliko sve dragoceniji postaju primeri prave, duboke posvećenosti,
u kojima pojedinac svoju celokupnu životnu energiju ulaže u određeni vid stvaralaštva.
Načini izražavanja takvih egzistencija još uvek sadrže u sebi nešto od starog
sakralnog prizvuka koji su ranije epohe umele da čuju ozbiljno i bez osećanja
nelagodnosti. Posvećenost – konkretno, posvećenost poeziji – ono je što prepoznajemo
na svakom koraku biografije Tanje Kragujević, u njenih petnaest pesničkih
knjiga, u književnim studijama, u šest zbirki tekstova o poeziji, u izdavačkom
i uređivačkom radu.
Svoje prisustvo na srpskoj književnoj sceni Tanja Kragujević je započela još
polovinom šezdesetih godina prošlog veka, kada je, veoma mlada, sa svega dvadeset
godina, za prvu pesničku knjigu Vratio se Volođa dobila Brankovu
nagradu. Usledile su još dve pesničke knjige i pregršt eseja, rad na elitnoj
pesničkoj biblioteci Alpha Lyrae, ali i, potom, spolja posmatrano
teško objašnjiv, petnaest godina dug period u kome nije objavila nijednu knjigu.
Period ćutanja i zrenja. Devedesete su predstavljale povratak ove pesnikinje
u književnu javnost. Počev od zbirke Divlji bulevar iz 1993, ona
je u brzom, skoro da bi se moglo reći grozničavom ritmu, objavila jedanaest
pesničkih knjiga, tri "knjige čitanja", kako ih sama naziva, zapravo
zbirke književnokritičkih tekstova, zbirku lirskih eseja Kutija za mesečinu
(2003) i veći broj ogleda o značajnim imenima, uglavnom novijeg, posleratnog
srpskog pesništva. U ovom kratkom prikazu biće reči o dvema najnovijim njenim
knjigama, u kojima vidimo dva srodna lika posvećenosti poeziji – o pesničkoj
knjizi Žena od pesme i knjizi ogleda o lirici Svirač na vlati
trave.
Možda ne bi bilo naodmet izreći jednu primedbu o izdavačima ovih dveju knjiga.
Pesnička knjiga Tanje Kragujević izašla je u izdanju Književne opštine Vršac,
koja od svojih početaka pod rukom i okom Vaska Pope neguje oblike apartne,
pokatkad elitne, a uvek u odnosu na "glavne tokove" ponešto iskošene
književnosti. Izdavač njene esejističke zbirke je zrenjaninska "Agora",
iza koje stoji pesnik i kritičar Nenad Šaponja koji, za razliku od mnogih
dugovečnijih i ekonomski snažnijih izdavača, nalazi načina (i računa) da sistematski
objavljuje književnu kritiku i esejistiku. U oba slučaja može s pravom da
se kaže da je autor po meri našao svoje izdavače; ili obratno – u svakom slučaju,
posvećenost poeziji nije izneverena.
Isto to važi i za vernost odabranom, za Kragujevićevu karakterističnom načinu
pisanja kako pesničkog, tako i esejističkog teksta. I u novoj zbirci pesama
Tanja Kragujević ostaje verna prepoznatljivom znaku svoje poezije: ona vešto
balansira na neuhvatljivoj i neprevodivoj granici između ovostranog i onostranog.
Njen stih se opire čvrstom, strogom, nepomerljivom iskazu. Ma koliko da je
kao kritičarka Kregujevićeva spremna i sposobna da detektuje i analizira oblike
preciznosti pesničkog jezika (kao recimo, u ogledu o lirici Vaska Pope), kao
pesnikinja ona radije bira istančane, lavirane prelaze; njen stih je vrlo
gust, slike višeznačne; njen iskaz traži da bogatim i složenim oblicima u
pesmu pretoči bogatstvo i složenost sveta. Bilo da u mitotvornom zanosu daje
doprinos večitom dijalogu čoveka i elemenata, bilo da katalogizuje slike svoje
i naše svakodnevice, bilo da ponire u osetljivo poetsko sopstvo, njena pesma
kao da uvek poseduje još jednu dodatnu dimenziju, i uvek, uvek ostaje nesvodiva
na ideal racionalizma: jasne i razgovetne pojmove.
Ove efekte Tanja Kragujević ostvaruje na osobene načine. Na prvi pogled, stihovi
u knjizi Žena od pesme su prozirni, njihovo verbalno značenje nije
iskomplikovano, u njima nema nikakvog hotimičnog, pa samim tim ni veštačkog
zatamnjenja – ali tu su neprozirne, tamne strane jezika i sveta, još neuobličene
u značenja, ono što možemo samo, kao u pesmama Tanje Kragujević, da naslutimo
i nagovestimo, "daleko negde", kako veli jedan stih. Da ih nagovestimo,
ali ne i da ih raspletemo.Da ih naslutimo, iščezavajući pri tom u neiscrpnom
obilju sveta, silazeći u samo srce stvari: "Tu sam da ne bih bila nađena/Da
pevam a da to ne budem ja."
Upečatljiv je način na koji se u novoj knjizi pesama Tanje Kragujević svedoči
o aktuelnom iskustvu, njegovim ushićenjima i tugama, njegovim vedrim ali i
košmarnim snovima. Ambijent ovih pesama je uvek urbani, gradski prostor, koji
bismo čak mogli, u nekim slučajevima, da sasvim konkretno odredimo kao mikroprostor
u kome pesnikinja živi. Oko nas su bankomati, stambeni blokovi, ekrani i tastature,
novi činioci iskustva koje izgrađuje naš identitet; ali tu su i ribar na vodi,
srž lešnikove školjke, sićušni golub, trajni na način koji prevazilazi trajanje
pojedinačnih istorijskih epoha. Pred nama se postepeno ukazuje celina jednog
složenog, ispreturanog i u sebi raznorodnog sveta, celina koju može da izgradi
samo život bačen u vreme, i koju mođe da rekonstruiše samo umetničko delo,
u ovom slučaju pesma.
Uz radost stvaranja, u knjizi Žena od pesme se jasno čuje i jedan
setni, melanholični ton. A kako bi i moglo drugačije da bude, pitamo se, u
poeziji koja je zagledana u "pogreb neke od malih/neratobornih svetlosti"
i hoće da to, bez velikih projekata i obećanja, iskaže? Umesto u privide istorije,
pesme Tanje Kragujević su zagledane u istinu trenutka – očima te pesme i mi
bolje vidimo.
Nastojanje da se prati pesma u onome što ima da nam kaže, sadržano je, uostalom,
u ogledima o poeziji koje je Tanja Kragujević sabrala u zbirku Svirač
na vlati trave. U njoj se nalaze tekstovi o lirski svetovima i – naglašavamo
– lirskom jeziku Desimira Blagojevića, Miloša Crnjanskog, Vaska Pope, Srbe
Mitrovića, Miroljuba Todorovića i Nikole Vujčića. O ovim pesnicima različitih,
mada izvan svake sumnje modernističkih poetičkih opredeljenja, različitih
sudbina i nejednakih stepena ostvarenosti, Kragujevićeva je pisala tokom poslednjih
pet-šest godina, vođena različitim povodima. Zbirka njenih ogleda, prema tome,
nije pisana sa prethodnom namerom da predstavlja celinu, niti autora želi
da nakonadno simulira takvu nameru. Tekstovi u Sviraču na vlati trave
su pravi ogledi – nesistematični, uvek fragmentarni, ali time ne manje sposobni
za osvetljavanje svog predmeta, delimične istine o delu koje je predmet tumačenja.
Ali, to što nam ovde izmiče slika celine u vidu jednog obuhvatnog i sistematskog
zahteva, nije zapravo nikakav gubitak, niti slabost u pristupu. Naprotiv,
zbirka ogleda Tanje Kragujević je oblikovana na način uzoran za svoju vrstu.
Celina predmeta i metoda zamenjena je mrežom zajedničkih niti koje se provlače
kroz pojedinačne tekstove i tako povezuju pojedine njihove aspekte. Takvih
"tačaka dodira" ima više, i mi bismo mogli da čitaocima predložimo
uvid u neke od njih.
U kratkom propratnom tekstu uz knjigu, Nenad Šaponja smatra da je jedna od
tačaka koje povezuju ovih šest eseja – obraćanje "stvaralačkom odnosu
prema jeziku". U slučajevima pesnika kao što su Desimir Blagojević, Vasko
Popa ili Miroljub Todorović, ta relacija ima i konstitutivno važenje. Razuume
se, kod svakog od njih u pitanju je drugačiji, autentičan odnos prema jeziku,
i tekstovi Tanje Kragujević nastoje da zahvate upravu tu osobenost.
Drugu moguću tačku smisaonog približavanja ogleda koji tvore Svirača na
vlati trave vidimo u iskušavanju iskustva ništavila, jednog tako tipično
modernog iskustva, koje Kragujevićeva prepoznaje u delu svakog od pesnika
kojima se obraća. Okretanje tvoračkoj moći jezika zapravo je druga strana
tog iskušavanja praznine, ispunjavanje ispražnjenih mesta iskustva autonomnom
snagom jezičke imaginacije. Obnavljanje stvaranja, ili možda, pre metafore
stvaranja. Umetnik stvara iz ničega, podsetiće Kragujevićeva u ogledu
o lirici Miloša Crnjanskog na jednu rečenicu Isidore Sekulić. To "ništa"
je jedino čime pesnik zaista raspolaže kao svojim sigurnim posedom pre nego
što počne da smislom ispunjava ugroženo biće. Kod jednog modernog, urbanog
pesnika kakav je Srba Mitrović, prazno mesto koje neutešno zjapi tamo gde
je nekad carevao smisao, prepoznaje se kao šupljina, rupa, kao "trijumf
uzaludnosti". Sva poezija se bori protiv takvog ishoda. To važi i za
razmišljanja o poeziji.
Dve nove knjige Tanje Kragujević, pesnička i esejistička, pokazuju tako, ponovićemo,
dve strane posvećenosti poeziji, fenomena koji je danas ako ne baš jedinstven,
a ono sigurno redak, dragocen i dostojan svakog poštovanja.
Koraci, Kragujevac, sveska 3-4, 2007.