Spomen izložba - Stevan Kragujević


U Senti je, 17. aprila 2012, u 17. časova, u Domu stvaralaštva, povodom deset godina od odlaska i devedeset godina od rođenja, otvorena Spomen izlozba posvećena životu i radu proslavljenog fotoreportera i fotoumetnika Stevana Kragujevića.

ČITANJE FOTOGRAFIJE
Darovi, i uzdarja

Prvu svoju izložbu 100 fotografija Steve Kragujevića, dvadeset godina rada 1936- 1956, moj otac je održao u Senti, a u proleće 2000 – bio je prisutan na poslednjoj.
Važan mi je podatak koji stoji u nazivu Stevinog prvog izlaganja, po kome se vidi da je svoje profesionalne početke Stava vezavao za 1936. godinu – kada je bio četrnaestogodišnji dečak.
U maloj varoši tridesetih, kada je Štica učio zanat kod g. Martina Ronaija, fotografija u Senti nije bila retkost. Ali, bila je eksluzivnost - fenomen, koji je animirao posvećenike, u isti mah privlačio opštu pažnju, i ostajao kao važan dokument u ličnim albumima i arhivama grada. Mogu samo da zamislim, danas, pregledajući bogato foto-nasleđe svog oca, sa koliko je uzbuđenja svoj dečački status siromašnog zanatskog pomoćnika, Steva čistim zaljubljeništvom pretvarao u celoživotnu posvećenost. Jer, čitav višedecenijski luk, više od šezdeset godina, ispisan je na njegovim fotografijama, a isto toliko dugo, i bogato, on je vezan i za rodni grad.

Kada se pogleda more Stevinih snimaka načinjenih u Senti, ili fotoreportaža njoj posvećenih, moglo bi se pomisliti da je njihov autor tu proveo ceo svoj život - da nikada nije ni napuštao svoj grad. No, bez obzira na to što ga je krajem četrdesetih profesionalna karijera odvela u prestonicu, u njegovom fokusu, i u njegovom srcu, Senta je bila i ostala posvećeni prostor. Bio je tu kod kuće, svima znani Štica - a eto, i danas možemo reći – bio je i ostao, Stevan Kragujević Senćanin.

Jednom sam sažela svoju biografiju u jedan stih – rođena u crnobelom snimku. Jer i moj prvi dan života, obeležen je kamerom, u senćanskoj bolnici, u naručju i osmehu majke.

A danas, kada gledam čitavu jednu, još raniju fotostroju, nastalu verovatno zaslugom Ilonke, mlade učenice u Jakšićevom salonu, sa kojom su moji roditelji delili dane zanatskog naukovanja u oskudnim prilikama četrdesetih, ja na tim veselim mladalačkim licima i u mršavim prilikama u Jakšićevom dvorištu, u tom obligatnom poslovanju za majstoricu – čišćenju, spremanju drva za loženje, branju ižđikljale trave – u tim drvenim kolicima kojima otac, kao u dečijoj igri, vozi tanušnu svoju izabarnicu - ne vidim tegobnost, već začaranost - samo ljubav. A tu sam negde već i ja, pomišljam, u njihovim ozarenim licima. U oblaku tog isijavajaćeg zanosa.

Kada razgledam i do danas sačuvane snimke nepoznatih Senćana, koje je kao mladi zanatlija Steva morao načiniti na zahtev svog majstora Danila Jakšića, stojeći na uglu ulice, ili gradskom trgu, kako bi sutradan fotografije g. Jakšić stavio u izlog fotoradnje i tako privukao buduće mušterije, ne vidim nevoljki odgovor ovom neugodnom zadatku, mladog čoveka koji bi više voleo da bude negde drugde i radi nešto drugo - već čitavu galeriju likova, od kojih je svaki ponaosob jedan mozaik priče o našoj varoši. O našem gradu.

Vidim mnoštvo izuzetnih portreta, od kojih, kako to već fotografija ume reći, stoji čitava priča. Mladić u pocepanoj majici, gotovo još zadihan, protrčao centrom u svojoj muci; čovek sa paorskim šeširom, u njemu neudobnoj gradskoj odeći; žena povezana crnom maramom, obavijena svojom crnom, nama nepoznatom, tvrdom nevoljom; devojčice razdragane svojim nedeljnim kupama sladoleda…
Reći da je fotografija dvostruki ogled sa nepoznatim malo je.

Kada vidim senćanski korzo, kojim g. Vaš vozi bicikl, vidim u pozadini i njegovu kafanu. Šta bih ja mogla danas, na početku trećeg milenijuma, znati o kafani g. Vaša, i izgledu korzoa krajem četrdesetih, onog, prošlog veka, da nije tog fotosa. A bicikl je eto, sa ravnog dela, kraj Malog parka, već zagazio i na kaldrmu. Na sledećem kvadratu filma vide se čak, u krupnom planu, samo njena dva-tri izdvojena kamena. I ništa više. Tri ista, jedan različit, malo okrnjen, možda kopitom konja.

Šta je hteo reći ovaj ćutljivi, i neobični snimak?

Dočarava, svakako, uz svu svoju tajnovitost, i smisao fotografije za govor nemosti, evo, čak i obične, senćanske kaldrme, koja će postati šetalište, mesto okupljanja viđenih njenih žitelja, ali i gostiju, sportista, umetnika, ili putnika namernika, kojima su izazov, ili obaveza nalagali da dođu u grad, na varošku pijacu, kod lekara, ili da upišu decu u škole.

Tako nijanasa u viđenom, sluh za postojanje jednog kamena, koji je drugačiji, u masi istih, otvara posebno minijaturno poglavlje u istoriji senćanskih ulica.

Ali, i meni lično govori mnogo. Kao da je deo i moje lične biografije. Jer zbog te sekundice drugačijeg, tog okreta u percpeciji, verujem da sam prava očeva kćer - da bez tog obrta u sledu slika, te percepcije, ne bih bila pesnik.
U mnoštvu dilema koje me obuzmu pred svakim snimkom, u razmišljanjima treba li ih predati na dalje čuvanje, rukovodi me upravo ta dvostruka priča fotografije.

Čak i kada ne prepoznajem lica, uvek je na Stevinim snimcima moguće rekonstruisati dublje značenje, neki detalj iz povesti grada. Žena koja je ispunila prostor svog pendžera, pravi je ram za vojvođansko slikarsko platno. Kada posmatram grupu mladih u srcu grada, vidim raskošno lepu mladost, ali, tu je već i fotoalbum istorije grada – Foto-Etika, podno Gradske kuće, reklame za bioskopske predstave čak i tada, ranih četrdesetih, gradski park, a u pozadini štamparija “Udarnik”. Devojke i topole, devojke-topole, i jednako vitak, pa i višlji, zagonetni stub. Steva je, za svaki slučaj, dopisao: “Šlajsa, pumpa za navodnjavanje”. Uz tek pokošena žitna polja, dodao je za mašine u punom hodu – “samovezačice”. A potom, tu je i sva raskoš kukuruznih berbi, uvezana u džakove, sa zaspalim beračima na njima, što čekaju vozove i utovar svog blaga.

U jednom mom novijem otkriću, eto i benzinske pumpe, deluje nekako svetski, u centru male varoši, a samo dva dokona benzinska ranika, što igraju šah u njenoj senci, saopštavaju koliko je ovde, u predelu čeza i dvokolica, kolske zaprege i neizostavnog bicikla, automobliski saobraćaj još uvek retkost. Eto i lepo obučenih Senćana, došlih da u nedeljnoj šetnji načine počast svom gradu. Među njima, i Franja Brindl, vlasnik “Foto-Etike”.

Srušeni senćanski most 1941. otac je snimio kao devetnastogodišnji mladić. Kraj mosta je figura jednog nepoznatog muškarca, snimljenog s leđa, ali gotovo pogurenog od tereta ovog prizora.

Sa tim istim teretom u duši svakako je ovaj snimak i načinjen.

Taj utučeni čovek bio je, bez sumnje, Steva sam, iznutra.

Možda je zbog tog snimka voleo da snima svaku naznaku rasta, cvetanja.

Jedna poslastičarnica, četrdesetih, sa dve-tri zaboravljene netaknute šampite, i dve prodavačice, u pozadini, a na zidu, plakat na mađarskom – sa porukom - iskoreniti nepismenost. Onaj već fotosom proslavljni Stevin raznosač novina, zbunjen pažnjom fotografa i fokusiranog objektiva, uvodnik u bezbrojne snimke koji beleže donošenje novosti, događaj, rađanje grada, dobio je uz dve prodavačice šampita, svoje jednako vredne i važne drugarice.

Rađanje njegovog grada u Stevinom oku, duši, i kameri, bilo je svakodnevno, netremično. On ga je video u svemu - u procvetalim jorgovanima, rodi što se vratila u opustelo stablo, u golubarima na Živinskoj pijaci, u asfaltiranju ulica, polaganju prvih cevi gradske kanalizacije, a uvek i posebno, u Obnovi i bezbrojim farbanjima mosta, tog najslikanijeg luka na planeti, da kažem u šali, kojeg je Stevan ovekovičio u svim fazama, u svim bojama.

Sve je za njega, ulovljeno okom kamere u Senti, značilo pomak, stvaranje, “iskorenjivanje nepismenosti” – jer je zapravo značilo otimanje od zaborava.

Tu je, na njegovim snimcima, i zamah bacača koplja, šahovski turnir, plivači, stonoteniseri, jedna mala čitateljka nad rastvorenom knjigom. Otvaranje muzeja, izložbi – u dugoj vremenskoj koroni, koja otvara grad kao veliku čitanku jedne istorije, viđene objektvno, kamerom, ali i toplo, osunčano, njim samim iznutra.

Ništa ne bih znala o karikaturisti i umetniku Rudolfu Vitmanu, koji se potpisivao sa Gatto Nero, da otac nije ostavio film sa snimljenom njegovom prvom izložbom, i radovima koje je i kasnije, u svojim fotoreprodukcijama, stavljao na uvid Senćanima, a na kojima su zauvek ostali zabeleženi duhoviti crteži istaknutih sugrađana prethodne epohe.

Fotosi i pisma koje su razmenjivali senćanski poznati fotograf Ferenc Hajošević i moj otac, fotografišući jedan drugog, i dopisujući se – čak i onada kada su ih prostori i vreme odvojili – jedno je od Stevi tako svojstvenih poglavlja romana o prijateljstvima i zavičuju, o ljubavi koju je ceo život negovao. Akvarelista amater Nestor Slavnić, vajar Ištvan Tot, učesnici senćanske likovne kolonije, radovi Milana Konjovića, gospodin Geza Tripolski u grupi posetilaca dok predstavlja prvu muzejsku postavku… Zgrada Srpske čitaonice, koje više nema. Otmenost Gimnazije, mlada porodica profesora Selija, budućeg akademika. Jedan dečak sa cvećem u naručju - još jedna budućnost ovekovečena fotosima: gospodin Svetozar Vuković, budući episkog šumadijski, dopisni član akademije nauka - ali i jedna lična priča, zajednička mladost u ulici Žarka Zrenjanina, i doživotno prijateljstvo.

Pa berba grožđa, u porodici Jovanović, u istoj ulici Stevine mladosti, potom i svi oni susedi, od sedih starina do bebe u naručju, u jendeku Zmaj Jovine, ispred kuće njegove Lepe.

A ko nije, omamljen bagremom, u jendeku sedeo, nikada nije pravog senćanskog vazduha jeo i pio. Ko nije lipe i jorgovane grlio, i taj je mnogo iz bedekera ljubavi senćanskih propustio.

Svaki Stevin snimak je posebnost identiteta Sente.

Gotovo sve ih je Stevan, u svojim beogradskim arhivima i sačuvao.

Ja ih samo postepeno vraćam, tamo gde pripadaju.

U jednoj anegdoti iz mladih dana, Steva priča kako ga je majstor Martin Ronai, kada je jednom zakasnio na dnevni posao, uz tri vruća šamara zauvek naučio tačnosti. Nikada od tada Steva nije bio bez sata, pa i čitave kolekcije satova.

Imao je, šta više, i onaj, jedini pravi, najzanačajniji sat - u sebi.

Čitava buduća karijera novinskog fotoreportera, vrhunskog profesionalca, to dokazuje. Ali, i smisao za onaj trenutak kad jato belih gusaka prelazi čokanski put. I kad voćka cveta, kad se rađa iza oblaka sumračno sunce zimskog predvečerja u vojvođanskom sokaku.

Bio je uvek gde treba, u zlatnoj sekundi - vremena, svog oka, i svog srca. Svoje lične i profesionalne naravi.

Unutrašnji sat ga je pokretao i vodio. Samo tako, verujem, mogu nastati dela za koja imamo običaj da kažemo da su rađena sa dušom.

Jednom se, u mladosti, sa gazdom, g. Danilom Jašićem, Steva zadesio u Martonošu, na tamošnjoj svadbi koju je trabalo snimiti. I, ostavši dugo u noć na slavlju, prespavao je čas polaska kući. No poučen već obavezama i tačnosti, Steva je izjutra, usplahiren, dohvatio neki bicikl, pa za vozom!

Stigao je taman da dočeka gospodina Jakšića na stanici, sav oznojan, ali otomeno, i sa rečima: “Dozvolite da preuzmem Vaš prtljag”.

Ja nemam toliko reči, koliko je Stevinih fotografija.

I priča o njima, o nama svima.
Žurim, evo, za njegovim vozom.
Za onim oblakom pare, prostranim poput ravnice cele.
I ja bih, nagnuta nad njegovim kovertama, filmskim rolnama i fotosima, na dugim trakama njegovih puteva, koji su počinjali od Sente, i tu se vraćali, želela da ga sustignem, na nekoj od stanica. I kažem, sa zahvalnošću: “Dozvoli da preuzmem tvoj prtljag, Tata!”

Stevan je umeo da daruje. I činio je to stalno, svakodnevno.

Danas mu je, ne prvi put, ali za jedan važan datum, pažnjom i sećanjem Senćana, na dar uzvraćeno.

Senta, 17. april 2012. Tanja Kragujević

Stevan Kragujević spada u ljude o kojima je teško govoriti u prošlom vremenu. Teška srca to činimo, već deset godina odlažući perfekat, govoreći o sugrađaninu koji kao da je uvek sa nama, kao večita najaktuealnija novost našeg grada, kao večiti počasni gost.

Šta odlikuje Stevana Kragujevića kao fotografa? Bio je to spoj profesionalne sabranosti i napojmljive bezazlenosti. On je verovao u čudo fotografije. To je možda i najvažnije - ne oboleti od razorne skepse. Prema svom pozivu zadržao je isti odnos - poverenja, ljubavi i radoznalosti, - kao neko ko tek počinje da upoznaje čari te zahtevne profesije. Uz ogromno znanje, iskustvo, čulo, darovitost – odlikovala ga je, odlikuje ga, svežina, krepkost, bodrost, zadivljenost i oduševljenje prema moćnom mediju, čiji je prvosveštenik.

Kako je lepo, reći ćemo za prizor koji nigde više ne postoji osim na njegovoj fotografiji. On zaslužuje da mu se divimo, da razgovaramo o njemu kao autoru, darodavcu večnosti uprkos fizičkom netaju. On je taj koji je umeo da vidi, da prebaci velove tajne, ali i da ih strgne.

Fotograf teško da je odgovoran što je stvarnost ovakva ili onakva. Međutim, njegove zasluge za uviđanje naravi stvarnosti su presudne. U jednom trenutku, naime, stvarnost se bez ostatka seli na fotografiju, koja postaje jedino mesto njenog trajanja. Bez tih papirnatih svedoka – naši životi su bespogovorno poništeni.

Znao je Stevan Kragujević da fotografija može da bude i lažni svedok, znao je za trikove svoga zanata, znao je da se lopta može naknadno ubaciti u gol koji nikada nije dat. I opet se nije snuždio i razuverio u smislenost te mimoletnosti, utrkujući se sa relativnošću ljudskog ukusa. Bio je poklonik života - zacelo bi spustio svoj objektiv i prvo uzeo u ruke neko uplakano dete. Znao je da postavi granicu svojstvenu profesionalnom kodeksu: slika, ali ne po svaku cenu.

Ovo je izbor iz bogatog opusa koji je dokumetaran, reporterski, ali jednim svojim diskretnim, luksuznim viškom, ali tim nesumnjivije – umetnički. Kroz izložbu provejava refren da su u njegovom životu postojale tri ljubavi - supruga Leposava, kći Tanja i kamera "lajka". Ova izložba, i ovaj poklonički susret, dokazuju da ih je bilo još... Jedna je Senta. Jedna je Tisa. Jedan je korzo. Jedan je kej. Toj jedinstvenosti, sada vidimo, doprinosi zapravo on.

Odabrane fotografije svojom temom, motivima, orkestracijom, upiru u suštinu čoveka. Stevan Kragujević je nepogrešivo pokazivao najlepše naše lice izvodeći ga iz zvanične uštogljenosti, predočavajući njegovu skrivenu ljupkost i šarm. To nisu manekeni, to su ljudi u akciji, sa toplim, širokim osmesima. To su slike sreće a ne njene imitacije. Uostalom, Stevan Kragujević i da je hteo ne bi umeo drugačije. Taj pomalo starovremski i samonikli gospar od reči, stila i manira, koji nije voleo sudbinu kao udes već kao - sreću.
Meni su najdraži zakuci u kojima stanuje flamanski smisao za male, kamerne formate, ozarene tajnom svakodnevne sabranosti čoveka. Gde se prikrada lovac na malenkosti i tananosti, na ono skrajnuto, gde se lovi najređi i najneuhvatljiviji plen.

Pohvaliću se da sam imala čast da učestvujem u jednoj poznoj, možda i poslednjoj, fotosesiji čika Štice. Čuvala sam ovaj način obraćanja za poverljive trenutke, poput ovoga sada. Maestro je došao nenajavljen, sa svojim čuvenim zembiljem, na čijem dnu je spavala jednooka čarobnica. Što se mene tiče, nije se mogao pogoditi lošiji, rastrzaniji dan. Kao da ništa od toga nije primetio, nije ga se ticalo. On je bio na zadatku, zahvaćen svojom visokom strašću. Zapričali smo se, ja sam počesto navraćala do kuhinje i nazad, i u tim, za mene nevidljivim trenucima, on je čarao. Mora da je imao skriveni fotošop, u sopstvenom srcu i oku. Serija portreta koja je tada nastala razletela se na neke za mene važne adrese. Najposle, ko god bi po službenoj dužnosti tražio fotos moje malenkosti, dobijao je neku od tih mojih dvojnica. Ne znam šta su mislili, ali meni se dopadalo da me ljudi vide duševnim očima Stevana Kragujevića.

Za kraj bih rekla da je ova naša izmaštana, neblazirana Senta, sa potpisom Stevana Kragujevića, potrebna Senćanima, ali ne samo njima. Proglasimo je i tehnički otvorenom, mada je to njeno početno, suštinsko i neotuđivo svojstvo.

Draginja Ramadanski

 


УСЛИКАНИ СВЕТ СТЕВАНА КРАГУЈЕВИЋА, ФОТОРЕПОРТЕРА ПОЛИТИКЕ


Млада Џуди Денч и Лоренс Оливије на Авали
Пише Мухарем Шеховић


УСЛИКАНИ СВЕТ СТЕВАНА КРАГУЈЕВИЋА

Живот једне земље које већ дуго нема истински пулсира на фотографијама “Политикиног” репортера-легенде

ГАЛЕРИЈА У КУТИЈАМА

Мухарем Шеховић

У Сенти на Тиси овог месеца биће обележено десет година од одласка Стевана Крагујевића (1922-2002), Спомен изложбом у Кући уметности, посвећеном и делу овог великог мајстора фотографије, кога убрајају у легенде “Политикине” куће.

Још као дечак, спремао се да постане фотограф у малом месту – Сенти. Али живот је, ваљда, био дарежљивији, одвео га је у метрополу, тамо где је “седма сила”. На том путу, на предлог познатог новинара Леона-Лонија Давича, Крагујевић 1953. долази у “Политику”, у којој ће остати три деценије. Све до пензије, која, наравно, није била и крај његовом посматрању света око себе кроз магични објектив. Не раздвајајући се од апарата, видели су заједно свашта, лепог и оног другог, и много тога остављено нам је да и ми видимо. Живот једне земље које већ дуго нема истински “пулсира” на Крагујевићевим фотографијама. На свој начин, он је писао историју једног времена.

Наш прослављени редитељ Живојин Павловић у својим “Дневницима” записао је: “Због ‘Исљувка пуног крви’ (који, захваљујући Дерети, треба, најзад, да угледа света), одлазим, посредством Тање Крагујевић, њеном оцу, Стевану Крагујевићу, најпознатијем “Политикином” фоторепортеру, да бих прегледао његову фотодокументацију о ‘липањским гибањима’ и, евентуално, искористио је за илустровање мог дневника, вођеног јуна 1968. Фотографије су сензационалне. Док их гледам, и, узгред, слушам необичне репортерове доживљаје за дуги низ година приљежно обављане новинарске дужности, питам се зашто се нико не подухвати да напише, уреди и објави многорафије о овим драгоценим сведоцима времена… Јер без фотографије, историја је само привид”. На годишњицу Крагујевићеве смрти појавила се фотомонографија “Простор вечности”, коју је приредио Стевин колега Боривој Миросављевић.

У великом усликаном свету Крагујевићевом “хоризонти” културе заузимају посебно место.

Многе највеће личности наше културе он је портретисао. Међу њима је и нобеловац Иво Андрић (ти портрети су инспирисали једну другу “Политикину” легенду, Зуку Џумхура, за његову познату карикатуру). И колико још славних и познатих у његовој “галерији у кутијама”.

Из прашине времена вадили смо лица са фотографија који су већ својим присуством били догађај у овом граду. Ту су и оне слике са малом “причом иза”. Рецимо, некад велику звезду француског филма и театра Жерара Филипа (на слици је са београдским колегом Војом Мирићем и новинарским тимом “Политике” – Марија Кирић, Коста Стаменковић и Крагујевић), наш фоторепортер је спасавао приликом изгласка из воза на београдској железничкој станици, пред навалом овдашњих “фанова”. Сличне лаке драме са поштованом публиком – каквих овде више нема – имао је и славни оперски певач Марио дел Монако. Њега је Крагујевић екслузивно снимао у гардероби, док га супруга шминка, пред почетак представе.

----------------------------

ТАЊА КРАГУЈЕВИЋ

САСВИМ ЛИЧНО


Тања Крагујевић са оцем


ЏЕНТЛМЕН У КАЉАЧАМА

За мене, отац је био мајстор посебне уметности, диригент, који је управљао тихим јатима чудесних птица од папира. Узбудљиве, каткад драматичне вести из света, на подлогама од црнo-белe хартије, пратиле су ме током целог детињства и младости - током целог очевог живота. Веровала сам им, поистовећивала се са њима.

Ко уосталом оне би веровао тим тако непосредним сведочанствима, исечцима живота!

Одрастала сам окружена њима, убеђена да никада нисмо ми сами свет, већ да је свет, њиховим посредством, настањен у нама. Са својим часовима успона, тријумфа, несреће, каткад и краха.

Понекад би фотоси преплавили нашу земљану, панонску, летњу кухињу у родној Сенти, понекад предсобље у београдском стану. Још врели од израде, али и од тежине, или сјаја, својих порука.

И данас ми недостаје мирис хемикалија, у коме су израђивани, и црнобела боја, која до последње нијансе дочарава израз, збивање, трептај догађајности.

Отац је собом проносио читаву старинску школу заокружености, потпуности професије, али и динамику коју тражи модерни медиј. Био је дипломата - у каљачама. Његове капе, шешири, шубаре и шалови, могли би испунити неки реквизитаријум за боравак на отвореном, у суровим климама зимског Дунава, леда и ветрова, али задовољити сваки дрес-код који се очекивао од скупштинског репортера, или узваника на пријемима, који је имао своје службене акредитације од 1949, све до пензионисања.
Био је верни и елегантни промотер лепоте, а каткад и грубе насушности свог заната. Сналажљив, и коректан међу конкурентима, у мноштву камера. Али и уљудан, са харизмом заљубљеника у професију, коме су се повиновале и крунисане главе – грчки краљевски пар, почетком педестих, без речи се померио у кадар који је ублажио рефлекс стакла у свечаном возу на путу од Скопја. Није говорио, сем мађарског, ниједан језик, али су његове професионалне жеље, изражене осмехом и гестом, поштовали сви - од првог председника Уједињених нација Триге Лија, Жерара Филипа, Жозефине Бекер… Био је пријатељ са Џоном Филипсом, легендом фотоснимања “Лајфа”, и написао му омаж, поводом смрти, а споразумевали су се и уважавали - делом камере. Готово без речи.

Отац је био не само креатор узбудљивог записа, већ и самоме себи секретар, поштар, курир, и шеф. Читава агенција. И, увек, пријатељ поштовалаца фотографије.
Волела сам наше шетње до Главне поште, јер је сваке вечери, око седам, слао своје епистоле и фотосе, онима који су од њега тражили копију објављеног снимка или додатне информације. Око девет увече одлазили бисмо по тек одшампан примерак “Политике”, у издању за унутрашњост. Ништа га у том распореду напорних дневних сати није могло омести. Фотографија је била владарка нашег живота, и мајка и ја смо то саучеснички одобравале.

Тај испуњени тренутак, за којег је вредело дати од себе све. Изјутра бити на неком пољопривредном добру, на градилишту, аеродрому, увече на концерту, или врхунској театарској представи.

Како време тече, схватам да је отац, у ствари, био у служби много моћније стране медија.

Није волео празан ход, празан простор. Мостови су, почев од оног првог, порушеног 1941, у Сенти, били његов лајтмотив, његова опсесија.

Премостити оно велико непознато, чији део постајемо и сами, у времену, и саоштити нешто, верно и тачно, са поетиком тајног животног даха, великом непознатом које се рађа, након нас – тако је он разумео магију етра.

Можда је само на филму, и на снимку, етар у ствари премоћ, вишекруно преимућство снимка на квадратићима филма. Снимка начињеног срцем, оком, и врхунским знањем заната.

Не само камером - већ духом камере.

Собом самим, и тим трећим оком, сред стварности света. Једном, за сва времена.

КУЛТУРНИ ДОДАТАК , 14. и 15. април 2012.


Dani Sećanja - Stevan Kragujević - 02.10.2012.

 

Čitanje fotografije, darovi, uzdarja


Članovi Drustva za esperanto posetili su grob Stevana Kragujevica i održali veče sećanja na svog omiljenog "Šticu", Senta, 1-2. oktobar 2012.

G. Imre Belec priprema izložbu fotosa Stevana Kragujevica, 2. oktobar 2012, Senta


U Biblioteci grada Sente, održano je, 21. novembra, u 17 časova, u okviru programa Senćanska riznica, predavanje o fotografiji i Stevanu Kragujeviću - Prvi fotograf države.

Susret je organizovan za decu predškolskog uzrasta, kojima je umetnost fotografije približila gđa Magdolna Revid. Prigodni izbor fotosa posvećenih deci, uz fotose iz porodičnog albuma Tanje Kragujević, ilustrovao je rad najznačajnijeg fotoumetnika iz Sente, Stevana Kragujevića, povodom desetogodišnjice njegovog odlaska.

Predavanju je prisustvovalo oko pedesetoro mališana i šest vaspitača, i bilo je propraćeno sa velikim zanimanjem.


Spomen izložba - Stevan Kragujević